Crni Flor
Fotografija: Goranka Matić
U Beogradu i drugim gradovima Srbije, antiratni aktivisti su tokom 1990-ih održali veliki broj demonstracija i protesta. Već 15. jula 1991. godine, Centar za antiratnu akciju organizovao je „Hod mira“. Protest protiv bombardovanja Dubrovnika održan je 5. oktobra 1991, a u Pozorištu „Duško Radović“ se od oktobra 1991. do januara 1992. svake nedelje odvijao „Beogradski antiratni maraton“. Od 8. oktobra 1991. do 8. februara 1992. građani su svake večeri palili sveće ispred Predsedništva Srbije. Organizovan je veliki koncert za mir pod sloganom „Ne računajte na nas“, kao i skupovi „Poslednje zvono“ i „Žuta traka“ protiv etničkog čišćenja. Najveće antiratne demonstracije „Crni flor“ održane su u Beogradu 31. maja 1992. Procenjuje se da je učestvovalo desetak hiljada građana koji su držali improvizovani „crni flor“ od Palate „Albanija“ do Trga Slavija, u dužini od 1300 metara, u znak protesta protiv opsade Sarajeva i rata u Bosni i Hercegovini.
Paralelne škole na Kosovu
Paralelni sistem obrazovanja na Kosovu, uspostavljen početkom 1992. godine, bio je alternativni obrazovni sistem koji se odvijao uglavnom u privatnim kućama, podrumima i garažama. Ovaj sistem bio je organizovan kao odgovor na ukidanje albanskog jezika u srednjem i visokom obrazovanju, na izbacivanje albanskih sadržaja iz nastavnih programa i otpuštanje velikog broja albanskih nastavnika. Bio je deo paralelnog političkog sistema u masovnom otporu albanskog stanovništva represiji režima Slobodana Miloševića, koji je, pored obrazovanja, podrazumevao organizovanje paralelnih izbora, kao i izgradnju medijskih i kulturnih institucija.
Bojkot nastave i organizovanje alternativnog obrazovnog sistema, koji je uključivao sve nivoe obrazovanja, obuhvatio je kroz devedesete više od tri stotine hiljada učenika. Ova inicijativa je predstavljala ključan element u očuvanju albanskog identiteta i kulture na Kosovu i značajno je pridonela političkoj mobilizaciji Albanaca svih generacija.
Fotografije, izvori: Besa Shahini, “Lessons in Resistance: Kosovo’s parallel education system in the 1990s”, Prishtina Insight, 14 October 2016, privatni arhivi; Nastava savremene istorije jugoistočne Evrope. Ratovi, podele, integracija (1990–2008), ur. K. Kuluri, B. Repe, D. Stojanovic, Beograd 2018, str. 46
Teatar pod opsadom
Fotografija: Paul Lowe
Već od prvih dana četvorogodišnje opsade, kultura je postala deo otpora Sarajlija. Predstave, koncerti, filmske projekcije i književne tribine bile su organizovane svakodnevno, uz učešće velikog broja građana koji su rizikovali svoje živote da bi im prisustvovali. U maju 1992. godine, grupa pozorišnih radnika osnovala je Sarajevski ratni teatar (SARTR), koji i danas postoji.
Na fotografiji vidimo glumice i glumce predstave Čekajući Godoa, koju je u opkoljenom Sarajevu 1993. godine režirala proslavljena američka književnica i teoretičarka Susan Sontag. Trg ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu danas nosi njeno ime.
Vještica iz Rija
„Vještice iz Rija“ je naslov anonimnog članka koji je objavljen u zagrebačkom nedeljniku Globus 11. decembra 1992. Hrvatske književnice, novinarke i publicistkinje Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić bile su u tom članku optužene da su na kongresu pisaca u Rio de Žaneiru (na kojem nikada nisu bile) lobirale protiv održavanja sledećeg kongresa PEN-a u Dubrovniku i otvoreno denuncirale vlastitu zemlju. Ovaj članak, u kojem se zadiralo u njihov privatni život, s podacima o njihovom poreklu, kao i poreklu njihovih partnera, smatra se jednim od najsramnijih tekstova u istoriji hrvatskog novinarstva. Pomenute književnice i novinarke su posle objavljivanja ovog članka bile izložene javnim kritikama i pretnjama. Rada Iveković je već bila u egzilu, a iz Hrvatske su ubrzo potom otišle i Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić. Kasnije se otkrilo da je autor anonimnog članka, koji je potpisao „Globusov investigativni tim“, zapravo hrvatski sociolog i publicista Slaven Letica, dok je tekst naručio urednik Denis Kuljiš.
Feral Tribune
Feral Tribune bio je jedan od najpoznatijih nezavisnih antiratnih i antinacionalističkih medija u Hrvatskoj. Mladi novinari Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović („Viva Ludež“) pokrenuli su ga 1984. godine kao satirični dodatak Nedjeljnoj Dalmaciji. Nakon što je Slobodnu Dalmaciju preuzeo režimu blizak tajkun Miroslav Kutle, feralovci su 1993. godine pokrenuli Feral Tribune kao samostalni satirični nedeljnik koji je stekao svetsku reputaciju hrabrog medija koji se suprotstavlja nacionalizmu, korupciji i političkim manipulacijama režima Franje Tuđmana. Feral Tribune bio je jedan od retkih medija koji je otvoreno izveštavao o ratnim zločinima i kršenju ljudskih prava. Njegovi novinari su često bili izloženi pretnjama, napadima, sudskim tužbama i cenzuri, ali su nastavili da neustrašivo obavljaju svoj novinarski posao. Feral Tribune je prestao da izlazi 2008. godine.
Ubistvo Slavka Ćuruvije
Slavko Ćuruvija (1949–1999) bio je vlasnik opozicionog lista Dnevni telegraf i magazina Evropljanin. Kao kritičar režima Slobodana Miloševića, nalazio se pod žestokim napadima režimskih medija i političara. U tekstu objavljenom u dnevnom listu Politika Ekspres sa naslovom „Slavko Ćuruvija dočekao bombe“ optužen je da podržava bombardovanje zemlje. Nekoliko dana kasnije, 11. aprila 1999, Ćuruvija je ubijen u haustoru svoje zgrade u centru Beograda. Bila je to nedvosmislena pretnja upućena svim protivnicima Miloševićevog režima usred ratnog stanja. Za ubistvo je optužen vrh Državne bezbednosti, a suđenje počiniocima još uvek nije završeno
Procenjuje se da je tokom ratova 1990-ih na teritoriji Jugoslavije ubijeno, nestalo ili kidnapovano oko 150 novinara i novinarki.
Rimtutituki
Antiratna rok grupa Rimtutituki (šatrovački izraz, čitati slogove naopako) osnovana je u Beogradu početkom 1992. kao odgovor na ratna dešavanja i kao vid otpora mobilizaciji. Činili su je članovi grupa Ekaterina Velika, Električni orgazam i Partibrejkersi. Njihov cilj bio je da kroz muziku i javne nastupe promovišu poruke mira i tolerancije. Pored promocije singla „Slušaj vamo“ na otvorenom kamionu koji se vozio ulicama Beograda 8. marta 1992, Rimtutituki je organizovao i brojne druge javne nastupe u Beogradu, od kojih je najpoznatiji koncert „Ne računajte na nas“. Koncert je održan na Trgu Republike u Beogradu 22. aprila 1992, a okupio je više desetina hiljada ljudi. Organizatori su bili Centar za antiratne akcije i Radio B92. Ovaj koncert postao je simbol otpora ratu i nacionalističkoj propagandi.
Srđan Aleksić
Srđan Aleksić (1966–1993), zvani Srđo, pre rata u BiH bio je amaterski glumac i juniorski rekorder u plivanju. Na pijaci u Trebinju, četvorica pripadnika Vojske Republike Srpske su 21. januara 1993. legitimisali građane. Uhvatili su Alena Glavovića kojeg su, zbog bošnjačke nacionalnosti, počeli da maltretiraju i tuku. Aleksić se umešao sa namerom da ga zaštiti. Spasao mu je život, ali su Aleksića prebili kundacima, nakon čega je pao u komu. Preminuo je posle nekoliko dana boravka u bolnici, 27. januara 1993. Aleksićev otac je u umrlici napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Zbog herojskog dela, ulice i trgovi sa njegovim imenom nalaze se u Beogradu, Pančevu, Novom Sadu, Novom Pazaru, Sarajevu i Podgorici, a Srdan Golubović je po ovom slučaju režirao film Krugovi (2013). U Trebinju su sportski centar i međunarodni plivački miting nazvani po njemu. Alen Glavović danas sa porodicom živi u Švedskoj.
Nedeljko Galić
Nedjeljko Galić (1949–2010), zvani Neđo, bio je fotograf, gitarista i radio-amater iz Ljubuškog u Hercegovini, gde je držao fotografsku radnju. Godine 1993. javno se suprotstavio progonu nehrvatskog stanovništva. Na svojoj faks-mašini pravio je falsifikovane pozive iz inostranstva koji su bili jedini način da se Bošnjaci oslobode iz logora Heliodrom. Nedjeljko je pomagao i u pribavljanju ostalih neophodnih dokumenata. Smatra se da je spasao skoro hiljadu ljudi, zbog čega je nazvan „ljubuškim Šindlerom“. Nedjeljko Galić je 2010. godine posthumno dobio Nagradu „Duško Kondor“ za građansku hrabrost.
Žene u crnom
Fotografija: Goranka Matić
Žene u crnom su mirovna i feministička organizacija koja je počela sa antiratnim akcijama u oktobru 1991. godine. Na čelu sa Stašom Zajović, organizacija već više od 30 godina javno reaguje na sve oblike nasilja u bivšoj Jugoslaviji i Srbiji kroz svoja prepoznatljiva protestna okupljanja sa crnim transparentima. Uporno podsećaju na ratne zločine i njihove žrtve, zalažući se za uključivanje žena u procese izgradnje mira, pomirenja i prevencije nasilja. Organizacija pruža podršku ženama koje su preživele ratna silovanja i druge oblike seksualnog nasilja, kao i njihovim porodicama, pomažući im da se izbore za pravdu i dostojanstvo. Žene u crnom su takođe poznate po tome što su javno kritikovale ratne zločince i pozivale na njihovo kažnjavanje, zbog su često i fizički napadane.
Vojnici koji su odbili
Brojni vojnici odbili su naređenja, jasno ustali protiv rata, tražili mirna rešenja na terenu ili dezertirali. Na ovoj tabli predstavljamo neke od najpoznatijih slučajeva nepristajanja u redovima Jugoslovenske narodne armije.
Admiral Vladimir Barović, poreklom Crnogorac, bio je stacioniran na Visu. Odbio je da granatira priobalne gradove. Umesto toga, izabrao je samoubistvo kao znak protesta zbog politike vojnog rukovodstva jer, kako je napisao, „nije htio da ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda“. Zbog odlučnosti da zaštiti civilno stanovništvo, u Visu mu je 2022. godine podignut spomenik.
General-major Vladimir Trifunović zapovedao je 32. divizijom u Varaždinu. Odbio je naređenje da bombarduje taj grad. Pokušao je da pregovorima omogući mirnu predaju kasarne u zamenu za sigurnost 280 vojnika i oficira. Protiv njega su postupak vodile tri države: Slovenija zbog intervencije JNA, Hrvatska za ratne zločine, dok ga je Srbija optužila za izdaju. Do kraja života borio se za to da dokaže svoju nevinost, kao i za to da odbrani delo kojim je spasao brojne živote.
Prisilno mobilisani vojnik Vladimir Živković je u znak protesta protiv rata 23. septembra 1991. dovezao tenk od vukovarskog fronta preko auto-puta i beogradskih ulica pred samu Skupštinu. Uhapsila ga je vojna policija. Osuđen je kao dezerter na godinu dana zatvora.
Rezervista Miroslav Milenković, rodom iz Gornjeg Milanovca, otac dvoje dece, bio je mobilisan u jesen 1991. godine. U Šidu se našao u centru sukoba među rezervistima. Jedna grupa je odlučila da dezertira, dok je druga bila spremna da ide na front. Milenković se postavio između njih i, u znak protesta, pred svima izvršio samoubistvo.